LONJSKO POLJE - METAFORA I STVARNOST Slikarstvo Đuke Butine nije nepoznato hrvatskoj kulturnoj javnosti. Brojnim je samostalnim i kolektivnim izložbama potvrdio svoju slikarsku individualnost koju je izgradio na klasičnom poimanju slike i slikarstva. Svoj izraz profilirao je naime na ekspresionističkoj gesti sugestivne kolorističke izražajnosti. Kad kažemo da je Duka Butina izgrađivao svoju poetiku na klasičnom konceptu slike, pritom prvenstveno mislimo na sažimanje klasičnog strukturiranja prostora i kompozicije. Upravo je tu svoju karakteristiku izgrađivao brojnim varijacijama svoje, čini se, pomalo opsesivne vezanosti uz motive Lonjskog polja. Također, svoju je poetiku gradio i na bogatom iskustvu hrvatskog pejzažnog slikarstva tražeći upravo u toj tradiciji, kojoj se i sam priklanja, i poticaj i uzore. "On je tražio (i našao) sebe, točnije rečeno svoj slikarski iskaz, između moslavačko-posavskih pašnjaka, rukavaca, šorova, čorda. . ." primijetio je Josip Depolo precizirajući ishodište ovoga slikarstva. Jedinstveni krajolik Lonjskog polja sa svim njegovim specifičnim ljepotama nalazi u slikarstvu Duke Butine autentično lirsko svjedočanstvo i interpretaciju. Rijeka, jezero, potoci, stoljetna stabla, vrbe i raslinje, u beskraj ispružena ravnica, plavetnilo neba. . . "stapaju" se svojim linijama, oblicima i bojama. Upravo bojama, žarkim i intenzivnim — nije pretjerano reći — kao da "gore" oblici i crtovlje u prostoru slike. Naglašenom kolorističkom paletom, "otvorenom" i "zvonkom", Butina gradi jasan i prepoznatljiv izraz. Zanimljivo je primijetiti da je boja gotovo osnovni gradbeni element i da upravo bojom slikar gradi i učvršćuje formu. Krajolik je, očito je, temeljna odrednica cjelokupnog stvaralaštva ovoga umjetnika, i to se iščitava i kroz činjenicu kontinuiranog "islikavanja" tog istog krajolika. Možemo, dakle, ustvrditi da je Priroda trajno vrelo ovoga slikarstva. U radovima Duke Butine nećemo prepoznati analitičara već prije lirika s rafiniranim osjećajem za detalje. Izuzev, dakle, već isticane kolorističke geste, ovdje ćemo, katkada, prepoznati i gotovo oniričke "zapise", koji nedvojbeno produbljuju slikarev izraz i otkrivaju posve nova viđenja krajolika. Decentnim i gdjekad neznatnim naznakama dodiruje motiv rastvarajući ga u sugestivan simbolički jezik. U minulim desetljećima svojega stvaralaštva Duka je Butina dosljedno i koncizno kultivirao svoju gestu. Već smo istaknuli da njegovo slikarstvo trebamo promatrati prvenstveno u kontekstu hrvatskog pejzažnog slikarstva i da prilog Duke Butine svakako nalazi svoj prostor. Sigurnom i vještom gestom, čvrstim i sugestivnim potezom ovaj je umjetnik jasno odredio stav i precizirao svoj idiom. On ne širi motivski obzor, ne mijenja ishodište, on osvojeno — čuva, ograđuje, varijacijama obogaćuje, iskušava izdržljivost izraza, istom oštricom siječe nebo svojih mogućnosti. Milan Bešlić
|
